Budizam

Naravno da spadaju u istu skupinu kad su srbi. Buda je bio srbin 1/1. A recimo, japan su osnovali zagorci. To znamo po tome što japan dolazi od riječi japa što znači tata.
 
Lik je ocito zivio u Aziji, uspio je usput pokupiti ponesto poluinformacija i prica, ali se vidi da nije sustavno obrazovan niti u jednoj hindu ili budistickoj tradiciji. Ne vjerujem da je monah, jer nije niti naveo neku odredjenu skolu tibetske vajrayane u kojoj bi bio zamonasen. Eto to bi se od monaha barem minimalno ocekivalo da zna u kojoj tradiciji je zamonasen. A ni voditelj ocito nema pojma o temi koju vodi pa ga takve osnovne stvari nije niti pitao.



Zamislimo lika koji dodje u civilnoj odjeci na TV i tvrdi da je jedan od vodecih katolickih monaha iz najuze pratnje Pape, a ne kaze niti kojem monaskom redu pripada.



U budizmu postoji mogucnost da se bilo tko privremeno zamonasi na par dana, tjedana ili mjeseci. Mozda se u Dharmasali privremeno zamonasio i proveo neko vrijeme u kakvom samostanu brljajuci malo po osnovnim ucenjima. Uglavnom totalni bezveznjak.
 
Jedan budist se obrati svom duhovnom učitelju i upita ga: "Učitelju, kako da postignem prosvjetljenje?"



Učitelj odgovori: "Jednom sam vidio čovjeka kako pokušava ugaziti u more, nadajući se da će ga presušiti."



Budist zbunjeno reče: "Ali to je nemoguće! Kako to može uspjeti?"



Učitelj nasmiješeno odgovori: "Točno. Kao što je nemoguće ugaziti u more i presušiti ga, isto tako je nemoguće da postigneš prosvjetljenje ako se prema njemu odnosiš kao prema nečemu što treba doseći. Prosvjetljenje je spoznaja da si već slobodan i cjelovit upravo ovdje i sada."
 
Kako budizam naglašava individualnu potragu za istinom i duhovnim razumijevanjem, je li moguće da neko bude budista i istovremeno prakticira kršćanstvo?
 
Kako budizam naglašava individualnu potragu za istinom i duhovnim razumijevanjem, je li moguće da neko bude budista i istovremeno prakticira kršćanstvo?


2 stvari mi se cine vaznim u vezi ovog pitanja:



1) Buddha je uvijek savjetovao da osobe prihvate neko ucenje tek kada se same uvjere da ono donosi pozeljne i povoljne posljedice.



2) Buddha nije imao nista protiv toga da njegovi ucenici prakticiraju bilo kakve druge prakse, vjezbe i obrede. On je samo naglasavao da je budisticka praksa ta koja vodi dokidanju patnje, a povrh toga osoba moze bilo sto vjerovati ili primjenjivati (mada to ne vodi izravno dokidanju patnje). Tako mnogi budisti rade yogu, tai chi ili se bave nekim sportom, mada Buddha nije to poducavao.
 
Sva razgranata istina je samo s jednog stabla, onog istine.
Neka u tebi zaklija ono sjeme što kliče u neprekidnosti Božjeg Prisustva i stvari postaju - bar tijekom tih perioda - puno jasnije i bistrije.
Netko je jednom rekao nešto u stilu da je puno puteva (mogućih) uspinjanja gorom, ali vrh je samo jedan. I na tom "vrhu", spoznaje su toliko slične, kojeg god backgrounda onaj koji se tamo nađe bio, doživljaj je jedan isti... Tamo nema ni budiste ni kršćanina, ni hindusa ni gnostika, ni stručnjaka ni laika: postoji samo živa živodajnost - u vrhunskoj i nepojmljivoj živoj ljubavi...



@Fazlija
Kako stojiš s Kenšom? Kako gledaš na to? I da li je to uopće dio budizma koji prakticiraš? Kad i to potaknuh, kako "prakticiraš" tj. kako izražavaš svoje buddhastvo i u čemu ga vidiš ako je ono kao nekakav cilj pred tobom.



Pozdrav!
 
Tamo nema ni budiste ni kršćanina, ni hindusa ni gnostika, ni stručnjaka ni laika: postoji samo živa živodajnost - u vrhunskoj i nepojmljivoj živoj ljubavi...


Posve se slazem s time!



Kako stojiš s Kenšom? Kako gledaš na to? I da li je to uopće dio budizma koji prakticiraš?


Koliko znam, kensho je pojam koji u japanskom zenu oznacava uvid u pravu prirodu stvari. I to je kljucna stvar u svim budistickim skolama. Ako se dovoljno dugo promatraju pojedini sadrzaji naseg iskustva, vidjet ce se njihova prava priroda kao prazna, prolazna i nezodovoljavajuca. Tada... kao sto bi to rekao Patanjali u svojim Yoga-sutrama... promatrac (svijest) obitava u svojoj izvornoj prirodi, inace se poistovjecuje s nekim od svojih sadrzaja. Eckhart Tolle, simpaticni suvremeni pacceka buddha (samoprosvjetljeni buddha) za sadrzaje nase svijesti (misli, osjecaje, podrazaje) isto slicno kaze da su mamci koji nas vabe u podrucje drame i nezadovoljstva. Tako da se za sve pravce budizma moze reci da je uvid u pravu prirodu stvari kljucni teorijski i praktican pojam.



kako "prakticiraš" tj. kako izražavaš svoje buddhastvo i u čemu ga vidiš ako je ono kao nekakav cilj pred tobom.


Budinstvo mi nije cilj jer ne znam sto je to. Ali kada covjek pocne vjezbati sabranost (1), pocne i uvidjati stvari pa ga to prirodno vodi do istrazivanja (2). Tada se u njemu obicno javlja energija i volja (3) da nastavi s istrazivanjem dalje. U jednom trenutku, kada shvati da sadrzaji njegovog iskustva nisu ustvari on, nisu njegovi u pravom smislu te rijeci, dolazi do provale srece i ushicenja (4). To je prva naznaka blazenstva koje je nasa prava priroda oslobodjena poistovjecenja sa sadrzajima iskustva. I kada dalje obitava u toj sreci, javljaju se mir (5), usmjerenost paznje (6) i spokoj (7). To je sedam elemenata prosvjetljenja, toliko znam o budizmi i njegovom cilju.
 
Zanimljivo predavanje o povijesti razvoja chan/zen budizma:



https://www.youtube.com/watch?v=yMC_8BjG3Cc
 
ja i dalje ne vidim konkretni razlog da se vjeruje kako je u čovjeku božanska priroda.

Ako je od daha Svojega Bog udahnuo za život ljudskog bića, taj dah života je prvo božansko u čovjeku. Dah života samoga Boga je, složit ćemo se svi: nešto zaista božansko i božanske prirode. Po njemu je čovjek živ, živa duša, i u tome je prva božanska priroda koja je u svakom ljudskom biću. I to je urođeno.



Nadalje ili konačno, Kristov um koji je također božanskoga duha je nešto što čovjek može primiti i time i priroda čovjekovog uma biti preobražena u, recimo: božanski um jer Kristov je um božanski. Na to je svak koji slijedi Krista pozvan, ako će se vjerovati Pavlu. Ovaj aspekt ili priroda nije urođena, ali može biti stečena.



Kako onda neki vjeruju da takav promatrač samog sebe ima božansku prirodu u svom biću?

Taj promatrač nije puki vanjski um (intelekt) koji psihoanalitički promatra ili analizira šta se zbiva u njegovom umu, u pitanju je nešto poput pozadinske svjesti koja svjedoči nailasku svake pojedine primisli, začinjanju emocije, podizanju reakcije. Iza svega toga ... do prirode koju sve to kao prekriva i u nekim se učenjima kaže da je ona "poput oblaka" i spokojnim svjedočenjem ide se u promatranje "razvedravanja". To su prvi momenti kad se oblaci maknu i prve se zrake sunca promole iz plavetnila nebeskog. Ovo je usporedba. To "sunce koje se promalja" u ovoj mojoj usporedbici predstavlja tu prvu božansku prirodu koju je Bog podijelio sa svakim ljudskim bićem kojoj se može posvjedočiti. Vitalitet... Nije ovdje tema i ne bih dalje u tom smjeru jer to nema veze s budizmom, ali vitalitet, životnost nije puka sila, ona ima inherentnu... atribuciju - inteligenciju (koja je očigledna u funkcioniranju organizma, primjerice ili za početak)...



Svi ljudi imaju u sebi tu božansku prirodu i to je sasvim jasno iz Postanka.
 
U nastavku kroz slijedećih pet postova podijelila bih nekoliko zanimljivih izvadaka iz jednog pokušaja nalaženja izvornog Buddhinog nauka – izvorni budizam u izdanju Charleston Buddhist Fellowship.



Svi **citati** su tek nekoliko kratkih izvadaka iz osam stotina stranica:



** Bomhard, Allan R.: The Life and Teachings of Buddha according to the oldest texts **





**
Pristupajući pažljivom ispitivanju temeljnih doktrina primitivnog budizma, moramo neprestano imati na umu okruženje u kojem je sustav začet i razvijen. Od načela koja su postala općenito ili univerzalno prihvaćena od strane njegovih prethodnika i suvremenika, Buddha je odlučno zanijekao neka koja su mu se činila očito lažnima, dok je prihvaćao druga koja su mu se činila očito istinitima. Zatim je modificirao neka druga kako bi se složila s onim što je On prihvatio, a ipak ne bi zahtijevala ono što je On odbacio. Na kraju, napravio je određene originalne dodatke koji su usavršili Njegov sustav. Ove značajke uključuju: **





i. Nema Boga i nema duše​

**
Jedna od najkarakterističnijih i najosnovnijih značajki izvornog budizma je njegovo odbacivanje ideja o Bogu i duši, jastvu, sopstvu ili egu. Sustav Gautame Buddhe bio je apsolutno ateistički, ali bez materijalističke doktrine koja se često povezuje s ateizmom i koja ne poznaje ništa više od svijeta osjetila i blage sreće koju može podariti.
...
Izjavio je da je vjera u Boga i u djelotvornost štovanja jedna od tri velike zablude koje se moraju u potpunosti napustiti u prvoj fazi Njegovog puta (Sotāpanna), i jedna od četiri vezanosti (upādāna) koje uzrokuju sve jade i očaj.



U Gautaminom sustavu, cjelokupno osjetilno postojanje je stoga zaista isto, i bilo koje pojedino privremeno biće - bilo da je to bog, čovjek, životinja, duh, demon ili bilo što drugo - neprestano se mijenja, podložno je vlastitoj kontroli tog određenog bića utoliko što svako posebno ponovno rođenje u potpunosti ovisi o voljnim radnjama (kamma) tog određenog bića u prethodnom postojanju. Ne smije se, međutim, pretpostaviti da je Gautama zamislio doktrinu ponovnog rođenja neke kao trajno postojeće duše (attā) koja migrira iz jednog života u drugi, iz jednog oblika postojanja u drugi.



On je odlučno zanijekao mogućnost postojanja stalne duše, ja ili ega u ovom stalno promjenjivom ciklusu osjećajnog postojanja (saṁsāra). Baš kao što je odbacio ideju o bilo kakvom pravom Bogu, tako je također u potpunosti odbacio ideju o trajnoj duši, jastvu ili egu.



Kada bilo koje biće u bilo kojem od različitih područja postojanja umre, mora se ponovno roditi u nekom drugom području, na temelju svoje kamme, jer ne postoji druga mogućnost.



Vjera u stalnu dušu, ja ili ego još je jedna od te tri primarne zablude koje treba napustiti u prvoj fazi Njegovog puta (Sotāpanna).



“Sve složene stvari (saṁkhārā) su nepostojane (anicca); oni koji to shvate kroz uvid-mudrost (paññā) oslobođeni su patnje. Ovo je put koji vodi do čistoće.”



Ako se ponovno rodi u jednom od jadnih (paklenih) kraljevstava, on time nije isključen iz traženja oslobođenja, a, čak i ako se ponovno rodi u nebeskom kraljevstvu kao bog, mora ga, u nekom trenutku, napustiti i tražiti još više stanje - stanje savršeno prosvijetljenog bića.



Ne postoji ništa u doktrinarnom dijelu Njegovog sustava što je Buddha snažnije održavao ili učinio važnijim za prihvaćanje Njegovog sustava od odbacivanja ova dva pogrešna gledišta.**





ii. "Samo mijena vječna je"​

**
Ništa nije stalno (anicca). Gautama Buddha nije prepoznao nikakvu suštinsku razliku između živog i neživog ni u pogledu uzroka ni u pogledu trajanja. Nije prepoznavao nikakvo stvarno biće, već proces nastajanja koji se stalno mijenja, bez kraja. Kroz bezbrojne “velike eone” (mahākappa), od kojih se svaki sastoji od eona (kappa), na eone, nastavlja se uništavanje i regeneracija svemira (cakkavāla) .
...



Nestalnost (anicca), patnja (dukkha) i ne-sebstvo (anattā) su tri karakteristike svih mentalnih i fizičkih fenomena, i, prema tome, tri su velika postulata Buddhinog sustava. Ovo troje je bilo propisano kao predmet stalne meditacije, i nedvojbeno su se, od početka, kao i danas, često ponavljale melankolično monotono kao podsjetnici - "anicca, dukkha, anattā".78
(Napomena:
anicca = prolaznost, nestalnost
anattā = "nedostatak nepromjenjivog jastva, duše ili suštine", oni ne postoje UOPĆE i nigdje.
dukkha = nesavršenost)





iii. Pomoću trikova​

**
Agregati (khandha): Nakon što je zanijekao postojanje postojanog entiteta u obliku duše, jastva, sebstva, sopstva ili ega, Buddha je ovu lažnu predodžbu zamijenio skupom od pet agregata, kako slijedi::



A. Oblik, materija, materijalnost ili tjelesnost (rūpa): zbirka ili agregat materijalnih atributa, kojih je nabrojano dvadeset i osam.
B. Osjet ili senzacija (vedanā): skup šest klasa osjeta koje prima šest osjetila (oko, uho, nos, jezik, tijelo, um) kroz kontakt s osjetilnim objektom, koji su dalje podijeljeni u osamnaest klasa prema tome je li bilo koji od njih ugodan, neugodan ili neutralan.
C. Opažanje (saññā): skup šest klasa apstraktnih ideja koje korespondiraju sa šest klasa osjeta; ovo je agregat koji prepoznaje objekt.
D. Mentalne formacije (saṁkhāra): skup od pedeset mentalnih čimbenika (cetasika) subjektivne diskriminacije ili pripisivanja.
E. Svijest (viññāṇa): skup, agregat reakcije, svjesnosti ili odgovora.



Ovih pet agregata sadržavaju apsolutno sve što pripada, ili nekoga čini svjesnim bićem.



:



Voljne radnje (kamma): Poricanje postojanosti duše, zajedno s doktrinom o pet agregata, onemogućilo je Gautami da prihvati teorije o preseljenju duše brahmana bez radikalne izmjene. Posljedično, On je predložio novo tumačenje doktrine kamme. Doslovno, riječ kamma znači "voljna djela" ili "voljna činjenja". Treba napomenuti da se kamma nikada ne odnosi na rezultate djela ili radnji - tehnički se rezultati nazivaju "vipāka".



Prema ovoj teoriji, nakon smrti bilo kojeg osjetilnog bića, novo biće, to jest novi skup agregata (khandha), odmah se proizvodi kao rezultat hvatanja i prianjanja (upādāna), a uvjeti postojanja novog bića su određeni akumuliranom kammom njegovog prethodnika, koji je upravo preminuo. Proizvodnja novog sklopa agregata je paralelna s raspadanjem starog, a novo biće postaje nastavak starog, ne preseljenjem duše, već prijenosom osobne kamme.



...akumulirana se kamma drugog bića koje je potpuno prestalo postojati prenosi na potpuno novo biće koje nikada prije nije postojalo i s kojim nikada nije imalo nikakvu vidljivu vezu.... **
 
Zadnje uređeno od strane moderatora:

iv. Četiri plemenite istine (ariya-saccāni):​




A.
**
Prva plemenita istina, o univerzalnosti patnje (dukkha), uči, ukratko, da su svi oblici postojanja neizvjesni, prolazni, kontingentni i lišeni intrinzičnog samoidentiteta i stoga su po samoj svojoj prirodi podložni na patnju.



Riječ "dukkha" tehnički se koristi za izražavanje svake vrste ili moguće ideje boli, tuge, patnje, nevolje, teškoće, žalosti, neostvarenog iščekivanja zadovoljstva, aktivnog razočaranja, potresenosti, itd. Gautama ne poriče da postoji sreća, uživanje i zadovoljstvo u životu. Međutim, zbog svoje prolazne prirode, čak se i oni smatraju dukkha. Shodno tome, on naređuje svojim sljedbenicima da napuste takva zadovoljstva i umjesto toga potraže radosti života posvećenog spoznaji ove odnosno ovih istina. **





B.
**
Druga plemenita istina, o podrijetlu (samudaya) patnje, uči da je sva patnja ukorijenjena u sebičnoj žudnji (taṇhā) i neznanju (avijjā). Dalje objašnjava uzrok ove prividne nepravde u prirodi učeći da ništa na svijetu ne može nastati bez razloga ili uzroka i da, ne samo sve naše latentne sklonosti, nego i cijela naša sudbina, svo blago i jad, proizlaze iz uzroka koji se mogu pronaći dijelom u ovom životu, a dijelom u prijašnjim stanjima postojanja.



Druga plemenita istina dalje nas uči da budući život, sa svim svojim i dobrim i jadnim, moraju proizaći iz sjemena posijanog u ovom životu i u prethodnim životima.



Drugim riječima, krajnji uzrok svega nepoželjnog u životu, pa čak i samog života, jeste neznanje (avijjā). Ali, neposredniji uzrok i, za sva praktična razmatranja, važniji uzrok je žudnja (taṇhā). Ako se, dakle, žudnja može uništiti, moglo bi se postići oslobađanje od svih patnji. Ovo vodi do Treće plemenite istine.**





C.
**
Treća plemenita istina, ili istina o prestanku (nirodha) patnje, pokazuje kako će, kroz uništenje žudnje (taṇhā) i neznanja (avijjā), sva patnja nestati, a oslobođenje od cikličkog postojanja ( sagsāra ) biti postignuto. Ovo oslobođenje se naziva "nibbāna", i to je cilj budizma.



Doslovno, "nibbāna" znači "izumiranje". Ovo gašenje, međutim, ne znači izumiranje života, već žudnje. Izražava ono stanje života u kojem je Arahant u potpunosti ugasio svaku želju, ili žudnju, svake vrste, svo neznanje, sve nečistoće, sve mrlje, sve okove i svu vezanost za postojanje u bilo kojem obliku.



To je zapravo samo jedna od dvanaest karika u lancu uzroka i posljedica opisanih doktrinom "Ovisnog porijekla" (paṭicca-samuppāda), kojom je Gautama objasnio pojavu univerzalne patnje. Ova se doktrina sastoji od dvanaest poveznica raspoređenih u jedanaest propozicija. Ovi prijedlozi su slijedeći:



1. Neznanje (avijjā) uvjetuje voljne formacije (saṁkhāra);
2. Voljne tvorevine (saṁkhāra) uvjetuju svijest (viññāṇa);
3. Svijest (viññāṇa) uvjetuje um-tijelo (nāma-rūpa);
4. Um-tijelo (nāma-rūpa) uvjetuje šest osjetilnih baza (saḷāyatana);
5. Šest osjetilnih baza (saḷāyatana) uvjetuju kontakt (phassa);
6. Kontakt (phassa) uvjetuje osjet (vedanā);
7. Senzacija (osjećaj) (vedanā) uvjetuje žudnju (taṇhā);
8. Žudnja (taṇhā) uvjetuje prianjanje (upādāna);
9. Prianjanje (vezanost) (upādāna) uvjetuje postajanje (bhava);
10. Postajanje (uvjetovano postojanje) (bhava) uvjetuje ponovno rođenje (jāti);
11. Ponovno rođenje (jāti) uvjetuje starenje, smrt, tugu, naricanje, bol, tugu i očaj (jarāmaraṇaṁ).



Da budemo precizniji, riječ "taṇhā" tehnički se koristi za izražavanje svake vrste želje ili žudnje koja je moguća za osjetilno biće. Proizveden je "osjećajem" ("osjetom") (vedanā), koji proizlazi iz kontakta šest osjetilnih baza (oko, uho, nos, jezik, tijelo, um) s objektima osjetila. Sada, ova taṇhā nije samo uzrok patnje nego, još izravnije, samog života, jer taṇhā uzrokuje prianjanje (upādāna), koje, kao što smo već vidjeli, proizvodi, nakon smrti bilo kojeg osjetilnog bića, novi skup agregata (khandha), na koje se prenosi akumulirana kamma starog bića.**





D.
**
Četvrta plemenita istina pokazuje put, ili sredstvo, kojim se treba postići prestanak patnje. To je plemeniti osmerostruki put (ariya-aṭṭhangika magga) :
(1) Ispravnog razumijevanja;
(2) Ispravna misao;
(3) Ispravan govor;
(4) Ispravno djelovanje;
(5) Ispravan način života;
(6) Ispravno nastojanje;
(7) Ispravna sabranost; i
(8) Prava koncentracija.



Svaka istina zahtijeva da se na nju djeluje na svoj poseban način - razumijevanje patnje, otpuštanje njenog porijekla, shvaćanje njenog prestanka i kultiviranje puta. Opisujući petorici asketa što znači Njegovo buđenje, Gautama je govorio o tome da je otkrio potpunu slobodu srca i uma od prisile žudnje. Takvu je slobodu nazvao “okusom Dhamme”.**



u nastavku: 4 stupnja svetosti



...:::...
KOMENTAR: Zanimljivo je uočiti paralelizam s takozvanom osmokrakom yogom. Naime, osam točaka su temelji Raja (čit.: rađ ili rađa) Yoge (Kraljevske Yoge sjeverne Indije) hinduizma i Arya Marge – Plemenitog Puta južnoindijskog tantrizma:
Yama (čit.: jama) ili Zapovjedi (izvanjskog življenja) – moralno ponašanje (izvanjska čistoća),
Nijama (čit.: niđama) ili Pravila (nutarnje čistoće),
Asana ili Položaj/Stav (tijela i/ili psihe odnosno volje),
Pranayama ili ispravno korištenje i kontrola životne snage (prane) kroz disanje,
Pratyahara ili apstrakcija (izdvajanje odnosno odmicanje od čula i čulne osjetilne percepcije dublje unutra),
Dharana ili Pažnja ili koncentracija,
Dhyana ili Meditacija ili produljena pažnja,
Samadhi ili Kontemplacija >>> prvi, drugi, treći... Kevala, Oslobođenje...
 
Svi **citati** su tek nekoliko kratkih izvadaka iz osam stotina stranica:


Mogli smo sve prenesti pa neka ljudi citaju 😍



Jedna od najkarakterističnijih i najosnovnijih značajki izvornog budizma je njegovo odbacivanje ideja o Bogu i duši, jastvu, sopstvu ili egu. Sustav Gautame Buddhe bio je apsolutno ateistički


Moram reci da je ovo pogresno.



Buddha je jasno i nedvosmisleno odbacio postojanje trajnog sopstva ili duse ako netko tako zeli nazvati.



Ali sto se tice pitanja postojanja Boga, Buddha je jasno i nedvosmisleno rekao da je to jedno od onih metafizickih pitanja za koja se ne moze reci niti da jesu; niti da nisu; niti da i jesu i nisu; niti da niti jesu, niti nisu. Drugim rijecima, pitanje razumijevanja Boga je izvan domasaja ljudskog uma. Za to i jos nekoliko slicnih metafizickih pitanja, Buddha je tvrdio da ih nikada necemo moci dokuciti umovanjem te da odgovori na njih ne vode ukidanju patnje.



B. Osjet ili senzacija (vedanā): skup šest klasa osjeta koje prima šest osjetila (oko, uho, nos, jezik, tijelo, um) kroz kontakt s osjetilnim objektom, koji su dalje podijeljeni u osamnaest klasa prema tome je li bilo koji od njih ugodan, neugodan ili neutralan.


Takodjer, kod 5 khandhi (sastojaka svakog postojanja) vedana ili osjet nije misljen u smislu 5 osjetila + um, kao podrucje opazanja (zvuk, oblik, dodir, okus, miris, misli). Takvo opazanje ili svjesnost culnih podrazaja i misli je slijedeci element (sanna). Vedana je osjet u smislu osjecaja ugode, neugode ili ni-ugode ni-neugode koji se javlja kod svakog iskustva.
 
Ako je od daha Svojega Bog udahnuo za život ljudskog bića, taj dah života je prvo božansko u čovjeku. Dah života samoga Boga je, složit ćemo se svi: nešto zaista božansko i božanske prirode. Po njemu je čovjek živ, živa duša, i u tome je prva božanska priroda koja je u svakom ljudskom biću. I to je urođeno.



Nadalje ili konačno, Kristov um koji je također božanskoga duha je nešto što čovjek može primiti i time i priroda čovjekovog uma biti preobražena u, recimo: božanski um jer Kristov je um božanski. Na to je svak koji slijedi Krista pozvan, ako će se vjerovati Pavlu. Ovaj aspekt ili priroda nije urođena, ali može biti stečena.
...To "sunce koje se promalja" u ovoj mojoj usporedbici predstavlja tu prvu božansku prirodu koju je Bog podijelio sa svakim ljudskim bićem kojoj se može posvjedočiti. Vitalitet... Nije ovdje tema i ne bih dalje u tom smjeru jer to nema veze s budizmom, ali vitalitet, životnost nije puka sila, ona ima inherentnu... atribuciju - inteligenciju (koja je očigledna u funkcioniranju organizma, primjerice ili za početak)...



Svi ljudi imaju u sebi tu božansku prirodu i to je sasvim jasno iz Postanka.

Prema Knjizi Postanka, Bog je stvorio čovjeka "po svojoj slici" i udahnuo mu dah životni. Međutim, ta sličnost s Bogom odnosi se na moralne i duhovne karakteristike, a ne na prisutnost božanske prirode u čovjeku. Čovjek ima sposobnost reflektirati Božje atribute poput ljubavi, pravednosti i kreativnosti, ali to ne znači da je u njemu prisutna sama božanska priroda.



Nakon pada čovječanstva, čovjekova priroda postala je iskvarena grijehom i odvojena od Božje prisutnosti. No, kroz Isusa Krista i vjeru u Njega, vjerujemo da je moguće uspostaviti obnovljeni odnos s Bogom. To je rezultat Božje milosti i djelovanja, a ne inherentne božanske prirode u svakom čovjeku.



Dakle, iz kršćanske perspektive, čovjek ne posjeduje božansku prirodu zbog udaha životnog daha. Sličnost s Bogom odnosi se na moralne i duhovne aspekte, dok je obnova odnosa s Bogom moguća kroz vjeru i Božju milost. Čovjek nije sam po sebi božansko biće, već pozvan da raste i približava se Bogu na svom duhovnom putovanju.



2. Pt 1: 3-10 -"Doista, po spoznaji njega, koji nas pozva slavom svojom i krepošću, božanska nas je snaga njegova obdarila svime za život i pobožnost. Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da po njima postanete zajedničari božanske naravi umakavši pokvarenosti koja je u svijetu zbog požude. Zbog toga svim marom prionite: vjerom osigurajte krepost, krepošću spoznaje, spoznanjem uzdržljivost, uzdržljivošću postojanost, postojanošću pobožnost, pobožnošću bratoljublje, bratoljubljem ljubav. Jer ako to imate i u tom napredujete, nećete biti besposleni i neplodni za spoznanje Isusa Krista. A tko toga nema, slijep je, kratkovidan; zaboravio je da je očišćen od svojih prijašnjih grijeha. Zato, braćo, to revnije uznastojte učvrstiti svoj poziv i izabranje: to čineći - ne, nećete posrnuti nikada!"
 
Negirati bozanstvenost u svijetu, i Covjeku, vodi ka nerazumijevanju svijeta i Covjeka ... te vodi do negativnog(destruktivnog) odnosa spram svijeta i Covjeka.
 
Bog je stvorio čovjeka "po svojoj slici" i udahnuo mu dah životni. Međutim, ta sličnost s Bogom odnosi se na moralne i duhovne karakteristike, a ne na prisutnost božanske prirode u čovjeku. Čovjek ima sposobnost reflektirati Božje atribute poput ljubavi, pravednosti i kreativnosti, ali to ne znači da je u njemu prisutna sama božanska priroda.

Koje su prirode moralne i duhovne karakteristike?



Ima duh ljudski i ima duh Božji. Čiji je duh Kristov duh? Koje je on prirode? Koji i čiji je duh u tebi, ako nije Kristov? Kako čovjek u kojemu je Kristov duh koji Svevišnjemu kliče: Abba! Oče! može u sebi negirati zaživljavanje - istina, kroz rast i razvoj - upravo tog duha, te i takve duhovnosti?







Udahnuće daha Božjeg, ili konkretno: od Božjeg vlastitog daha koji je u Njemu samome - koje je prirode dah koji je u Bogu samome? Sav život je OD BOGA i ni od kog drugog. Bilo po dahu bilo po riječi ili oboje - oboje je od Boga. Božja Riječ kao i Božji Dah je Božje božanske i božanstvene prirode. I sav život bivajući od Boga po prirodi i nuždi mora biti u njegovoj srži i suštini božanske prirode. ŽIVOT je sam po sebi božanske prirode.



Ta božanska priroda života i životnosti - same činjenice što si živ NIJE TVOJE, to nije tvoja ljudska priroda, to je Božje u tebi. Život je također dar, nisu istina i blagodat jedini Božji dar - jesu najveći i živima najvažniji i krucijalan za smjernice...



Božanske atribute ne može reflektirati ništa što ih u sebi već u nekoliko ne sadrži. Možeš reflektirati samo one atribute na koje si predsenzibiliziran - Krist rođenjem, svi mi ostali koji upiremo za njim: stečeno kroz Njega - nanovorođenjem u Duhu i od Duha.



Iz perspektive Božje Riječi, obnova odnosa čovjeka s Bogom je moguća jedino kroz METANOIU. A i to ima preddinamiku, a ta preddinamika je u tome što je Bog sam svojom blagodaću i istinom omogućio taj put jer je prvi pružio ruku prema nama - jer on je prvi ljubio nas dok mi nismo bili svjesni da nas ljubi, ne samo da nas ljubi, već nisu ljudi bili svjesni, neki još uvijek nisu ni da Bog JEST.



Vjera nije nešto tvoje vlastito. Nije tvoje nije ni moje. Vjera je prvo Božje djelo u čovjeku koji povjerova Isusu. Vjera je dar Božji i kroz taj dar - CHARISmu - čovjek biva spašen. Dar - zato Blagodat. Taj dar je Kristova Vjera. Ne moja i ne tvoja, već Njegova.



Nitko nije rekao da je čovjek nekakvo "božansko biće" - čovjek je čovjek, "ljudsko biće", ali da, svakako jest pozvan da raste i približava se Bogu na njegovom duhovnom putovanju. Cijeli život je duhovno putovanje - život je duh. Život, životnost... do životvornog duha koji je Krist. Logos Božji. I dalje... u nepogledno i nepojmljivo. A ovdje i sada, Krist nam da(ru)je još obilniji život jer na onaj malecni "dah života" po kojemu "čovjek posta živa duša" naš Otac nas preljubazno obasipa svakim dobrom sve da se prelijeva... I sve što se od nas traži je da DOPUSTIMO Njemu da preobrazi naš um. I kroz um cijelo naše biće biva preobražavano. I u ovom životu na ovoj zemlji način na koji izražavamo svoju ljubav prema Njemu je: ako me ljubite, držite se mojih naputaka. Kao što i ističeš:

Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da po njima postanete zajedničari božanske naravi umakavši pokvarenosti koja je u svijetu zbog požude. Zbog toga svim marom prionite: vjerom osigurajte krepost, krepošću spoznaje, spoznanjem uzdržljivost, uzdržljivošću postojanost, postojanošću pobožnost, pobožnošću bratoljublje, bratoljubljem ljubav. Jer ako to imate i u tom napredujete, nećete biti besposleni i neplodni za spoznanje Isusa Krista.

Nitko ne može primiti i posjedovati više Istine nego što ju je spreman i voljan zaživjeti, živjeti i izražavati u riječi, misli, želji i djelu.
 
Prema Knjizi Postanka, Bog je stvorio čovjeka "po svojoj slici" i udahnuo mu dah životni. Međutim, ta sličnost s Bogom odnosi se na moralne i duhovne karakteristike, a ne na prisutnost božanske prirode u čovjeku. Čovjek ima sposobnost reflektirati Božje atribute poput ljubavi, pravednosti i kreativnosti, ali to ne znači da je u njemu prisutna sama božanska priroda.


Ovo je, naravno, samo jedno od mogucih tumacenja krscanske duhovne nauke. Qala je dala drugacije tumacenje, za koje, pretpostavljam, takodjer postoje uporista u samoj predaji (ne znam, nisam toliko upucen u krscanske tekstove kao vi), ali svakako postoji i razumsko uporiste. Ako je Bog udahnuo svoj vlastitin dah u covjeka, onda sigurno imamo nesto bozansko u covjeku.



Nasa rijec duh svakako dolazi od rijeci dah. Ljudi su nekada sam zivot poistovjecivali sa dahom, disanjem. Dok god nesto dise, zivo je. Nevidljiva energetska osnova zivota je za njih bio dah, sto je kasnije za nas postao duh ili svijest. Dakle, kako god to razumjeli, bila to energija koju koristimo da bi zivjeli, bilo kakva druga sustina naseg postojanja (duh, svijest) - jednom rjecju, to najunutarsnjije i temeljno u nama jeste Bozansko.



No, da se vratimo temi budizma i opcenito istocnih religija. Ovakvo razumijevanje je vrlo vedantinsko (upanishadsko). Vedanta (kao vrhunac ucenja Veda) naucava da u covjeku postoji vjecna Bozanska svijest, dusa, Atman, koja je samo dijelic Boga. Aham Brahmasmi (ja sam Brahma), Tattvam asi (ti To jesi - u smislu ti jesi Bog) itd. temeljna su ucenja vedskih upanishada.



Da ne spominjem da i sufizam nesto slicno naucava, ali o tome nam Bostan moze vise napisati.



E sada, postavlja se pitanje da li mozda i budizam naucava tako nesto slicno kao i vedanta?



Usprkos brojnim i razlicitim misljenima, ja mislim da i budizam naucava posve isto ucenje, samo drugim rijecima.



Naime, kada putem uvida i mudrosti procistimo sva lazna poistovjecanja (kada vidimo da je cak i nase sopstvo lazno tj. prolazno, bez ikakve zasebne sustine i bolno) sto bi nakon toga jos preostalo, osim stapanja s tom istom vjecnom bozanskom sustinom, koja je uvijek bila nasa osnova? Covjek bi se jednostavnu ugasio, ne bi vise postojao. No, budizam ne naucava da je smrt kraj patnje (bilo tjelesna smrt, bilo smrt naseg jastva), jer i nakon gasenja sopstva (duse, ako je hocemo tako nazvati) buddhe i arahanti i dalje nastavljaju postojati u stanju koje je izvan svake patnje. Vednatinci bi rekli, u stanju sjedinjenosti Atmana i Brahmana.
 
Nazad
Vrh