Poruka 76
Autor poruke: Isus
Naslov poruke: Duša - što jest i što nije
JA SAM OVDJE. Isus.
Večeras dolazim napisati svoju poruku o duši i učinit ću to ako uspijemo uspostaviti potreban blizak odnos.
Pa, tema je od ogromne važnosti i teško ju je objasniti, jer čovjeku na Zemlji nije poznato ništa s čime bi se mogla usporediti, i općenito ljudi ne mogu razumjeti istinu ili prirodu stvari osim usporedbom s onim što već znaju da postoji i s čijim su kvalitetama i karakteristikama upoznati.
Ne postoji ništa u materijalnom svijetu što bi pružilo osnovu za usporedbu s dušom i stoga je ljudima teško shvatiti prirodu i kvalitete duše pukim intelektualnim percepcijama i razumom: a da bi razumjeli prirodu ovog velikog stvorenja - duše - ljudi moraju imati neku vrstu duhovnog razvoja i posjedovati ono što se može nazvati percepcijama duše. Samo duša može razumjeti dušu, a duša koja nastoji shvatiti prirodu sebe sama mora biti živa duša, s barem malo razvijenim sposobnostima.
Prvo, reći ću da ljudska duša mora biti Božje stvorenje, a ne emanacija od Njega, kao dio Njegove duše: i kada ljudi govore i uče da je ljudska duša dio Nad-Duše, uče ono što nije istina. Ova duša je samo stvorenje Oca, baš kao i drugi dijelovi čovjeka, poput intelekta, duhovnog tijela i materijalnog tijela, a koja prije svog stvaranja nisu postojala. Nije postojala od početka vječnosti, ako možete zamisliti da je vječnost ikada imala početak. Mislim na to da je bilo vrijeme kada ljudska duša nije postojala; i hoće li ikada doći vrijeme kada će bilo koja ljudska duša prestati postojati, ne znam, niti to zna bilo koji duh, samo Bog zna tu činjenicu. Ali ovo znam, da kad god ljudska duša sudjeluje u Očevoj Biti i time sama postane Božanska i posjednica Njegove Supstance Ljubavi, ta duša sa sigurnošću shvaća da je Besmrtna i nikada više ne može postati manje Besmrtna. Budući da je Bog besmrtan, duša koja je preobražena u Očevu supstancu postaje besmrtna i nikada više nad njom ne može biti izrečena odredba "umrijet ćeš".
Kao što sam rekao, postojalo je razdoblje u vječnosti kada ljudska duša nije postojala i kada ju je stvorio Otac, i kada je učinjena najvišim i najsavršenijim od svih Božjih stvorenja, do te mjere da je stvorena na Njegovu sliku - jedina od svih Njegovih stvorenja koja je stvorena na Njegovu sliku, i jedini dio čovjeka koji je stvoren na Njegovu sliku, jer duša je čovjek i svi njezini atributi i kvalitete, poput njegovog intelekta i duhovnog tijela i materijalnog tijela te apetita i strasti, samo su dodaci ili sredstva manifestacije dana toj duši, da budu njezini suputnici dok prolazi kroz njezino postojanje na Zemlji, a također, uvjetno, dok živi u vječnosti. Mislim na to da će neki od dodataka pratiti dušu u njezinom postojanju u duhovnom svijetu, bilo da to postojanje traje cijelu vječnost ili ne.
Ali ova duša, velika i divna kakva jest, stvorena je na puku sliku i priliku Božju, a ne u Njegovoj Supstanci ili Biti - Božanskom ovog svemira - i ona, duša, može prestati postojati bez da se bilo koji dio Božanske prirode ili Supstance Oca umanji ili na bilo koji način utječe na Njega; i stoga, kada ljudi uče ili vjeruju da je čovjek ili ljudska duša Božanska ili ima bilo koju od osobina ili Supstance Božanske, takvo učenje i vjerovanje su pogrešni, jer je čovjek samo i tek stvoreni čovjek, puka slika, ali ne i dio Oca ili Njegove Supstance i osobina.
Iako je ljudska duša najvišeg reda stvaranja, a njezini atributi i osobine odgovaraju tome, ipak nije Božanskija u bitnim sastojcima od nižih objekata stvaranja - svaki od njih je tvorevina, a ne emanacija, svog Stvoritelja.
Istina je da je ljudska duša višeg reda stvaranja od bilo kojeg drugog stvorenog bića i jedino je stvorenje stvoreno na sliku Božju te je stvorena savršenim čovjekom, no čovjek - duša - nikada ne može postati ništa drugačije ili veće od savršenog čovjeka, osim ako ne primi i ne posjeduje Božansku Bit i kvalitete Oca, koje nije posjedovao prilikom svog stvaranja, iako mu je, najdivniji dar, Bog svojim stvaranjem udijelio privilegiju primiti ovu Veliku Supstancu Božanske prirode i time sam postati Božanski. Savršeno stvoreni čovjek mogao bi postati Božanski Anđeo, ako bi on, čovjek, to htio i poslušao Očeve zapovijedi te slijedio put koji je Otac osigurao za dobivanje i posjedovanje te Božanskosti.
Kao što sam rekao, duše, ljudske duše, za čije je prebivanje Bog osigurao materijalna tijela, kako bi mogli živjeti smrtnim životima, stvorene su baš kao što su naknadno stvorena ta materijalna tijela; i ovo stvaranje duše dogodilo se mnogo prije pojave čovjeka na Zemlji kao smrtnika, a duša je prije takve pojave postojala u duhovnom svijetu kao supstancijalno svjesno biće, iako bez vidljivog oblika i, mogu reći, individualnosti, ali ipak s posebnom osobnošću, tako da je bila drugačija i različita od svake druge duše.
Njezino postojanje i prisutnost mogla je osjetiti svaka druga duša koja je došla u kontakt s njom, a ipak duhovnom vidu druge duše nije bila vidljiva. I takva je činjenica i sada. Duhovni svijet ispunjen je tim neutjelovljenim dušama koje čekaju vrijeme svoje inkarnacije, a mi duhovi znamo i osjećamo njihovu prisutnost, a ipak našim duhovnim očima ih ne možemo vidjeti i sve dok ne postanu stanovnici ljudskog oblika i duhovnog tijela koje nastanjuje taj oblik, ne možemo vidjeti pojedinačnu dušu.
I činjenica koju sam upravo naveo ilustrira, na neki način, opisuje Biće Onoga, na čiju su sliku ove duše stvorene. Znamo i možemo osjetiti postojanje i prisutnost Oca, a ipak, čak ni našim duhovnim očima ne možemo ga vidjeti; i samo kada nam je duša razvijena Božanskom Bitnošću Njegove ljubavi, možemo ga percipirati našom percepcijom duše, jer nemate riječi u svom jeziku da prenesete njegovo značenje, i ništa u stvorenoj prirodi o čemu imate znanje u čemu se može napraviti usporedba. Ali to je istina; jer je vid percepcije duše za njezina vlasnika jednako stvarna, kako mogu reći, objektivna, kao što je moć smrtnog vida stvarna za smrtnika.
Može se postaviti pitanje, razmatrajući ovo pitanje stvaranja duše: "Jesu li sve duše koje su utjelovljene ili čekaju utjelovljenje, stvorene u isto vrijeme ili to stvaranje još uvijek traje?" Znam da duhovni svijet sadrži mnoge duše, poput onih koje sam opisao, koje čekaju svoje privremene domove i preuzimanje individualnosti u ljudskom obliku, ali je li to stvaranje završilo i hoće li u nekom trenutku prestati reprodukcija ljudi za utjelovljenje tih duša, ne znam, a Otac mi to nikada nije otkrio, niti drugim svojim anđelima koji su mu bliski u Njegovoj Božanskosti i Bitnosti.
Otac mi nije otkrio sve istine i djela svojih stvaralačkih zakona, niti mi je dao svu moć, mudrost i sveznanje, kako neki mogu pronaći opravdanje za vjerovanje u određene izjave Biblije. Ja sam progresivan duh i kao što sam rastao u ljubavi, znanju i mudrosti dok sam bio na Zemlji, još uvijek rastem u tim kvalitetama, a ljubav i milosrđe Oca dolaze mi s uvjerenjem da nikada u vječnosti neću prestati napredovati prema samom izvoru ovih atributa Njega, jedinog Boga, Svega u Svemu.
Kao što sam rekao, duša čovjeka je čovjek, prije, dok je u smrtnom postojanju i zauvijek poslije u duhovnom svijetu, a svi ostali dijelovi čovjeka, poput uma, tijela i duha, samo su atributi koji se mogu odvojiti od njega kako duša napreduje u svom razvoju prema svojoj sudbini ili savršenog čovjeka ili Božanskog Anđela, a u potonjem napredovanju ljudi možda to ne znaju, ali istina je da um - to jest um kakav je poznat čovječanstvu - postaje, takoreći, nepostojeći; i taj um, kako neki kažu, tjelesni um, biva istisnut i zamijenjen umom preobražene duše, koja je po biti i kvaliteti, do određene mjere, um samog Božanstva.
Mnogi teolozi, filozofi i metafizičari vjeruju i uče da su duša, duh i um u biti jedna te ista stvar i da se za bilo koga od njih može reći da je čovjek - ego, i da je u duhovnom svijetu jedan ili drugi od ovih entiteta ono što opstaje i određuje u svom razvoju ili nedostatku razvoja stanja ili uvjet čovjeka nakon smrti. Ali ova koncepcija ovih dijelova čovjeka je pogrešna, jer svaki od njih ima zasebno i odvojeno postojanje i funkcioniranje, bilo da je čovjek smrtnik ili duh.
Um je u svojim kvalitetama i djelovanju čovjeku vrlo dobro poznat zbog svojih raznolikih manifestacija i budući da je taj dio čovjeka koji je u svojoj prirodi više materijalan, te je bio predmet većeg istraživanja i proučavanja nego duša ili duh.
Iako su ljudi tijekom svih stoljeća nagađali i pokušavali definirati dušu i njezine kvalitete i atribute, za njih je to bilo neprelazno i nemoguće za shvaćanje intelektom koji je jedini instrument koji čovjek općenito posjeduje za traženje velike istine o duši, te stoga pitanje što je duša nikada nije zadovoljavajuće ili autoritativno odgovoreno, iako su neki od tih tragača, kada bi inspiracija možda bacila slabo svjetlo na njih, ipak dobili neki uvid u to što je duša. Pa ipak, većini ljudi koji su nastojali riješiti problem, duša, duh i um su u biti ista stvar.
Ali duša, što se tiče čovjeka, jest stvar sama po sebi. Stvarna supstanca, iako nevidljiva smrtnicima. Ono što razlučuje i prikazuje moralno i duhovno stanje ljudi - koliko je poznato, nikada ne umire, i pravi ego čovjeka. U njoj su usredotočeni princip ljubavi, naklonosti, apetiti i strasti, te mogućnosti primanja, posjedovanja i usvajanja onih stvari koje će čovjeka ili uzdići do stanja Božanskog Anđela ili savršenog čovjeka, ili ga spustiti do stanja koje ga čini prikladnim za pakao tame i patnje.
Duša je podložna čovjekovoj volji, koja je najveći od svih darova koje mu je podario njegov Stvoritelj prilikom stvaranja, i siguran je pokazatelj djelovanja te volje, bilo u misli ili djelovanju, a u dušama, kvalitete ljubavi i naklonosti, apetiti i strasti pod utjecajem su snage volje, bilo za dobro ili zlo. Može biti uspavana i stagnirati, ili može biti aktivna i napredovati. I tako njezinim energijama može vladati volja za dobro ili zlo, ali te energije pripadaju njoj i nisu dio volje.
Dom duše je u duhovnom tijelu, bez obzira je li to tijelo zatvoreno u smrtniku ili ne, i nikada nije bez takvog duhovnog tijela, koje je po izgledu i sastavu određeno stanjem i uvjetom duše. I konačno, duša ili njezino stanje odlučuje o sudbini čovjeka, dok on nastavlja svoje postojanje u duhovnom svijetu; ne o konačnoj sudbini, jer stanje duše nikada nije fiksno, i kako se to stanje mijenja, mijenja se i čovjekova sudbina, jer je sudbina stvar trenutka, a konačnost nije poznata napretku duše, sve dok ne postane savršen čovjek i tada je zadovoljena i ne traži veći napredak.
Sada, u vašem uobičajenom jeziku, a također i u vašim teološkim i filozofskim terminima, smrtnici koji su prešli u duhovni život nazivaju se duhovima, i u određenom smislu to je istina, ali takvi smrtnici nisu maglovita, neoblikovana i nevidljiva postojanja, oni imaju stvarnost supstance, stvarniju i trajniju, nego što je ima čovjek kao smrtnik, te su po obliku i crtama vidljivi i podložni dodiru te su objekt duhovnih osjetila. Dakle, kada ljudi govore o duši, duhu i tijelu, ako bi razumjeli istinu tih pojmova, rekli bi duša, duhovno-tijelo i materijalno-tijelo. Postoji duh, ali je potpuno odvojen i različit od duhovnog tijela, a također i od duše. Nije dio duhovnog tijela, već je atribut duše, isključivo i bez duše ne bi mogao postojati. Nema supstancu kao duša, i nije vidljiv čak ni duhovnom vidu - samo se učinak njegovog djelovanja može vidjeti ili razumjeti - i bez tijela je, oblika ili supstance. Pa ipak je stvaran i moćan, i kada postoji, nikada ne prestaje u svom djelovanju - i atribut je svih duša.
Što je onda duh? Jednostavno ovo - aktivna energija duše. Kao što sam rekao, duša ima svoju energiju, koja može biti uspavana ili koja može biti aktivna. Ako je uspavana, duh ne postoji; ako je aktivan, duh je prisutan i manifestira tu energiju u djelovanju. Dakle, miješanje duha s dušom, kao identičnih, vodi do pogreške i udaljavanja od istine.
Kaže se da je Bog duh, što je u određenom smislu istina, jer je duh dio Njegovih velikih duševnih kvaliteta i koje On koristi da očituje svoju prisutnost u svemiru; ali reći da je duh Bog ne znači izreći istinu, osim ako niste spremni prihvatiti kao istinitu tvrdnju da je dio cjelina. U Božanskoj ekonomiji, Bog je sav od duha, ali duh je samo Božji glasnik, kojim On očituje energije svoje Velike Duše.
I tako je s čovjekom. Duh nije čovjek-duša, već čovjek-duša je duh, jer je instrument kojim čovjekova duša obznanjuje svoje energije, moći i prisutnost.
Pa, napisao sam dovoljno za večeras, ali nekad ću doći i pojednostaviti ovu temu. Ali zapamtite ovo, Duša je Bog, duša je čovjek, a sve manifestacije, poput duha i duhovnog tijela, samo su dokazi postojanja duše - pravog čovjeka.
Bio sam s vama kao što sam obećao i znam da će vas Otac blagosloviti. Zato, s ljubavlju i blagoslovom, želim laku noć.
Tvoj brat i prijatelj,
ISUS
