Poruka 113
Autor poruke: Sv. Ivan - Isusov apostol
Naslov poruke: Vjerovanje crkvi u učinkovitost Isusove posredne pomirbe(okajanja) Njegovom smrću i raspećem prouzročilo je mnogo štete čovječanstvu i gubitak pravog puta u Nebesko Kraljevstvo
JA SAM OVDJE. Ivan.
Želim večeras pisati o temi koja je važna članovima ortodoksnih crkava, a to je vjerovanje u učinkovitost Isusove pomirbe(okajanja) njegovom smrću i raspećem.
Svi ortodoksni vjeruju, a njihovi propovjednici i evanđelisti poučavaju u svojim propovijedima i govorima, a učitelji biblijskih predavanja podučavaju svoje učenike, da su Isusova krv i njegova smrt na križu bili dva čimbenika u njegovom zemaljskom životu koji spašavaju ljude od njihovih grijeha i zadovoljavaju veliki penal smrti koja ih nadvisuje zbog čovjekove prve neposlušnosti i grijeha koji su iz nje uslijedili.
Pa, ova je doktrina prevladavala u vjerovanjima i učenjima crkve otkad je crkva osnovana konvencijom koja se sastala u skladu s Konstantinovim naredbama, kada su knjige koje sada čine Bibliju dobile odobrenje crkve kao kanonske. Prije tog vremena, neki od ranih crkvenih otaca vjerovali su u doktrinu pomirenja kako je gore navedeno, a kontroverze između njih i drugih koji se nisu slagali s ovom doktrinom bile su vrlo ogorčene, a ponekad i vrlo nekršćanske prema kršćanstvu koje je prevladavalo među ranim sljedbenicima Učitelja ili prema njegovim učenjima.
Od tada do danas, iako se velika Rimska crkva odvojila i crkve utemeljene na takvim reformama provele su reforme, ova je doktrina uključena i u nju vjeruje većina crkava, bez obzira na ime koje su usvojile i oblik vladavine koji su propisale.
Ova doktrina predstavlja temeljna načela ovih različitih tijela crkvenog entiteta, a danas su ta načela jednako dio vjere i učenja crkava kao što su to bila i u svim stoljećima koja su prošla.
Naravno, s ovom kardinalnom doktrinom u ove su vjere i učenja uključena i određena druga načela koja se više primjenjuju na pojedinačne članove crkve nego na samu crkvu kao tijelo. Mislim na vjerovanje u istinu da postoji bliski odnos između Boga i pojedinca koji se može uspostaviti molitvom i čežnjom duše za dotokom Božje ljubavi i regeneracijom ljudske prirode utjecajem te Ljubavi od strane Oca.
Ali u ovim posljednjim danima, ovu istinu je poznavao i njezino djelovanje iskusio relativno mali broj onih koji se nazivaju ortodoksnim kršćanima. Velika većina oslanjala se na vjerovanje u doktrinu da je Isus svojom žrtvom i smrću platio dug koji je čovjek dugovao Bogu; i kada članovi crkve u intelektualnom uvjerenju tvrde da vjeruju u Isusa i prihvaćaju ga kao svog Spasitelja jer je on platio dug i prolijevanjem svoje krvi oprao njihove grijehe i učinio ih jedno s Ocem, te su time spašeni od Očevog gnjeva i u trenutku postali istinski otkupljena i prihvaćena Božja djeca, i da su, sve dok održavaju to vjerovanje i obavljaju svoje dužnosti kao takvi članovi i poštuju crkvene propise, sigurni i prikladni za uživanje u nebu i Očevoj prisutnosti.
Oni također vjeruju da ako čovjek ne prihvati Isusa kao svog Spasitelja, na način koji sam spomenuo, taj će čovjek biti vječno izgubljen, a prema vjerovanjima i učenjima nekih od tih članova, bit će poslan u pakao da bude vječno proklet i kažnjen.
Pa, jedno gledište o ovoj doktrini jednako je istinito kao i drugo, ili bolje rečeno jednako neistinito jer obje ove faze vjerovanja nemaju temelja u činjenicama i nisu u skladu s učenjima Učitelja, ili s činjenicom kakvu ja poznajem, ne iz pukog vjerovanja već iz osobnog iskustva i promatranja.
Oh, kako su čista učenja Učitelja iskrivljena i učinjena sredstvom sprječavanja toliko ljudskih duša da dosegnu raj sreće koje su željele i za koje su mislile da će im biti kada se odreknu svojih smrtnih života.
Ova doktrina, u koju se tako dugo vjerovalo, donijela je prokletstvo mnogim ljudima, što se tiče razvoja njihove duše i njihovog sjedinjenja s Ocem te dosezanja nebesa koja su pripremljena za one koji postignu to sjedinjenje duše s Ocem.
Znam da se nekima, koji su istinski, pravi vjernici u ovu doktrinu i, kako misle, u Božje istine i Isusova učenja, za koja se vjeruje da su nepogrešivo sadržana u Bibliji, može činiti iznenađujućim da objavljujem lažnost ovih vjerovanja i njihovu potpunu neučinkovitost u omogućavanju ovim iskrenim ljudima da postignu ono što tako iskreno žele.
Ali takva je istina, a istina se nikada ne mijenja, nikada ne pravi kompromise s neistinom i nikada ne dopušta da pogrešna vjerovanja istinski iskrenog smrtnika ni za jotu skrenu od rezultata i posljedica tog lažnog vjerovanja. I velika šteta koju je ova lažna doktrina nanijela čovječanstvu, i koju sada nanosi, nastavit će se u budućem svijetu, sve dok vjera u istinu ne nadvlada vjeru u ono što je lažno. I tako neće svatko tko kaže "Gospodine, Gospodine", ući u Kraljevstvo Nebesko.
Ta lažna uvjerenja djelovala su na dva načina kako bi naštetila čovjeku i učinila ga nesposobnim za ulazak u Kraljevstvo. Prvo, vjerovanjem koje donosi štetu koja proizlazi iz pozitivnog djelovanja pogreške, što je veliko; i drugo, nedostatkom vjerovanja u istinu, što sprječava napredak u stjecanju onih kvaliteta koje pripadaju i nužni su dijelovi te istine.
Kada ljudi vjeruju u doktrinu koju sam iznio, postaju zadovoljni i, svjesno ili ne, ostaju u stanju lažne sigurnosti, ne pokušavajući razviti kvalitete duše, koje su jedine koje su u odnosu s Bogom. Njihova mentalna uvjerenja su jaka i mogu se pojačati, ali njihova duša se sjedinjuje s Ocem i njihov rast i širenje u razvoju duše postaju stagnirajući i, takoreći, mrtvi.
To je velika šteta koju ta lažna uvjerenja nanose čovjeku i duhu. Mislim u njegovom individualnom svojstvu, jer se mora znati kao istina da je spasenje čovjeka ili napredak njegove duše prema sjedinjenju s Ocem isključivo individualna stvar, a ljudi kao skupine ili u crkvenim zajednicama nisu otkupljeni od grijeha, niti kao takvi mogu imati ikakav odnos s Ocem ili primiti Njegovu Božansku Ljubav, koja je jedino spasenje.
Postoji samo jedan mogući način na koji čovjek može doći u jedinstvo i sjedinjenje s Ocem, te se time osposobiti za uživanje ili prebivanje u dvorima u Njegovom Kraljevstvu, o čemu je Isus govorio dok je bio na Zemlji, a to je način koji će učiniti dušu čovjeka sličnom duši Oca i sudionicom njegovih Božanskih Kvaliteta Ljubavi i Života. Nijedno vjerovanje koje neće dovesti do ovog sjedinjenja i miješanja, takoreći, ne može učiniti dušu čovjeka sudionicom ovih kvaliteta koje su dio Božje duše.
Zatim neka čovjek na trenutak razmisli o tome kakva moguća veza može postojati između ovih Kvaliteta Božje Duše i Isusove smrti i krvi.
Bog je stvoritelj života i smrti, a također i krvi i mesa, i On može uništiti kao i stvoriti. Da su grijesi čovjeka zahtijevali žrtvu onoga što je bilo samo meso i krv, ili gašenje života koji je Bog stvorio kako bi platio kaznu za taj grijeh, onda Bog koji zahtijeva takvu naknadu - a to naravno implicira da je takav Bog bio gnjevan i da ga se moglo umiriti samo nečim što nije mogao i sam postići - ne bi mogao biti zadovoljan onim što je stvorio i nad čime je još uvijek imao apsolutnu kontrolu, i što je mogao uništiti i učiniti nepostojećim u bilo kojem trenutku kada je poželio. Isusov život već je bio Božje vlasništvo, i kada je predao taj život, nije dao Bogu ništa što već nije posjedovao i što nije mogao uzeti. I kada je njegova krv tekla na križu, to nije bilo ono što Bog nije mogao učiniti da teče u bilo kojem trenutku i na bilo koji način. Dakle, apsurdnost takve doktrine je previše očita za ozbiljno razmatranje.
Jer logično značenje jest da je Bog tražio dug koji je odavno bio neplaćen, sav gnjevan i nezasitan, te bi bio zadovoljen samo smrću živog bića i protokom njegove krvi; i tom smrću i tim protokom krvi samo na jedan način, naime, na križu. Ipak, sa svim tim zahtjevom koji je odjekivao stoljećima, neumoljivo i nemilosrdno, On se zadovoljio i Njegov gnjev ublažio vidjevši kako Njegovo vlastito stvorenje umire - i to stvorenje Njegovog najdražeg sina - i čuvši kako krv tog stvorenja curi s drvenog križa; time, budući da su život i krv već bili Njegovi da ih pusti živjeti ili uništi kako Mu se čini prikladnim, čovjek se sjedinio s Njim.
Jednostavna redukcija takve tvrdnje jest da je Bog, kako bi platio dug koji Mu je bio dužan, prihvatio kao plaćanje ono što je već bilo Njegovo i što nijedna sila ili biće u cijelom Njegovom svemiru nije moglo uzeti od Njega.
Sada, sve ovo kažem s poštovanjem kao što kažu vaši propovjednici, ali činjenica je da je samo isticanje takve doktrine, s kojom sam se bavio, toliko bogohulno da nikakav tretman nje, koji pokazuje njezinu lažnost, ne bi moglo biti nepoštivanje.
I opet, apsurdnost vjerovanja da je Bog zahtijevao da Isus umre na križu kao jednu od nužnih pratnji njegove smrti, kako bi se izvršio Božji plan za ovu smrt i plaćanje bilo zadovoljavajuće, toliko je očita i apsurdna da se ja i svi mi duhovi u Kraljevstvu Očevom čudimo da smrtnici mogu vjerovati u tako nerazumnu dogmu.
Da bi se ovaj apsurdni prijedlog doveo do njegovog logičnog zaključka, bilo je nužno ne samo, kako bi se dug platio, da Isus umre na križu, već da Juda postane izdajnik, da Židovi zahtijevaju njegovu smrt i da Pilat izrekne presudu. Sve su to bila nužna sredstva za namirenje duga, i budući da je tako, zašto onda Juda, Pilat i Židovi nisu spasitelji čovječanstva, čak i ako kažete u sekundarnom smislu. Isus nije mogao zahtijevati vlastitu smrt, niti podići vlastiti križ, niti se pribiti na njega, niti probiti bok kopljem kako bi krv mogla teći, jer da je to učinio, bio bi samoubojica; ali moguće je da bi u toj metodi umiranja bilo više elemenata plaćanja duga nego u načinu na koji je njegova smrt nastupila.
Ne, kažem vam, ja, Ivan, koji sam volio Učitelja više od svih ostalih i koji sam mu bio bliži, koji sam bio s njim kada je bio pribijen na okrutni križ, na koji mislim s užasom, i koji sam bio među prvima koji su skinuli njegovo tijelo s drveta i prvi osjetili njegovu krv na svojim rukama - kažem vam da Isusova smrt na križu nije platila nikakav dug koji je taj čovjek dugovao Bogu, niti je njegova krv oprala grijehe bilo kojeg čovjeka. I oh, šteta je u svemu tome što su smrtnici svih ovih dugih godina vjerovali da su spašeni njegovom žrtvom i krvlju, i takvim vjerovanjem nikada nisu došli bliže Učitelju ili u sjedinjenju s Ocem.
Kao što smo vam ja i drugi napisali, jedini način na koji se čovjek može spasiti od svojih grijeha i postati jedno s Ocem jest Novo rođenje koje vam je Učitelj opisao kao rezultat ulaska Božanske Ljubavi Oca u dušu čovjeka i nestanka svega što teži grijehu i pogrešci. Kako se ova Ljubav ulijeva u čovjekovu dušu, ona prožima tu dušu kao što kvasac prožima tijesto, i ta duša sudjeluje u toj Božanskoj Ljubavi i time postaje poput Oca u Njegovoj Božanskoj prirodi i sposobna prebivati u Njegovom Kraljevstvu.
Sada možete lako vidjeti da ne može postojati nikakva moguća veza između Isusove smrti na križu i njegove krvi te davanja duši čovjeka onih Božanskih Kvaliteta koje pripadaju Očevoj Prirodi. Ove Kvalitete se čovjeku ne daju smrću i krvlju, već životom, ljubavlju i vjerom koja dolazi s tom Ljubavlju - i ovdje kada kažem vjera, ne mislim na puko intelektualno vjerovanje o kojem sam govorio.
Kao što smo već napisali, kada su prvi roditelji stvoreni, nije im dana ova Božanska Ljubav, već samo mogućnost da je dobiju tražeći je na način koji je Bog osigurao. Nije im bila prisiljena, već je bio njihov izbor hoće li je primiti i postati sposobni nastaniti Kraljevstvo Nebesko. Kada su počinili svoj čin neposlušnosti, izgubili su ovu privilegiju i, što se nje tiče, umrli su i ostali bez posrednika između sebe i Boga. I ovdje ne mislim na nikakvog posrednika u načinu plaćanja duga, jer nisu imali duga Bogu - bili su samo, kako biste vi smrtnici rekli, razbaštinjena djeca; i jedini posrednik koji je čovjeku bio potreban nakon tog vremena bio je onaj kroz kojeg bi mogla doći Slavna Vijest da je Otac promijenio Svoju Volju ili oprostio neposlušnost do te mjere da je obnovio svoje izvorno stanje, što je ponovno darovanje privilegije da u njihove duše prime Njegovu Božansku Ljubav.
I, u tom smislu, nikada nije bilo posrednika između Boga i čovjeka sve do Isusovog dolaska i njegove objave čovjeku da je Otac promijenio svoju volju i vratio čovječanstvu veliku privilegiju sudjelovanja u njegovoj Božanskoj prirodi i besmrtnosti. I tako, kao što su u prvom čovjeku, Adamu, svi ljudi umrli, tako su i u čovjeku Isusu svi ljudi oživljeni. I Isus je bio posrednik ne samo u proglašavanju čovjeku ponovnog darivanja ovog Velikog Dara Božanske Ljubavi i Besmrtnosti, već i u pokazivanju Puta kojim ljudi mogu i moraju tražiti taj Dar kako bi ga posjedovali.
Veliki Božji dar čovjeku nije bio Isus, već potencijal za dobivanje Božanske Ljubavi Oca i time postati Božanski i sposobni prebivati u dvorima Kraljevstva Nebeskog.
I tako je Isus postao Uskrsnuće i Život te je iznio Besmrtnost na vidjelo. Koliko je veći spasitelj nego plaćanje navodnog duga svojom smrću i krvlju.
Ne, on je spasitelj čovjeka svojim životom i svojim učenjima, jer je on prvi primio ovu Božansku Ljubav i sam postao Božanski, te prvi plodovi uskrsnuća.
Već smo vam detaljno objasnili neke od istina koje sam izjavio u ovoj poruci i nije ih potrebno ovdje dalje objašnjavati.
Zaključno, želim izjaviti sa svim naglaskom koji posjedujem, a koji proizlazi iz znanja utemeljenog na učenjima Učitelja i mog osobnog iskustva kao posjednika ove Božanske Ljubavi i sudionika Očeve Božanske Prirode, da nikakvo Isusovo posredno pomirenje, niti prolijevanje njegove krvi, ne spašava nijednog čovjeka od grijeha niti ga čini otkupljenim djetetom Oca, niti ga čini prikladnim za dom u dvorima Nebeskih Sfera.
Ljubavlju koja može doći samo iz otkupljene i Božanske prirode volim cijelo čovječanstvo i radim na tome da im pomognem pronaći put do života, besmrtnosti i sreće izvan zamisli smrtnika ili duhova koji nisu primili ovo Novo Rođenje Božanske Ljubavi Oca.
Dovoljno sam napisao za večeras i umorni ste.
Dakle, dragi brate, sa svom svojom ljubavlju i blagoslovima srca ispunjenog Očevom ljubavlju,
ja sam tvoj brat u Kristu, IVAN.
