Sufizam
- Pokretač teme καιnos
- Datum početka
- Poruke
- 712
- Reakcijski bodovi
- 138
- Bodovi
- 43
No, vratimo se sada onoj božanskoj mudrosti (ovaploćenoj
u :Adamu). U vezi s tim bismo mogli kazati da univerzalne ideje
(Al-Unzar) koje očigledno ne posjeduju pojedinač-
nu egzištenciju kao takvu, nisu ništa manje, inteligibilno i distin-
ktivno, prisutne u umu. One uvijek ostaju biti unutarnje u od-
nosu na pojedinačnu egzistenciju, ali one određuju, ipak, sve
ono što toj egzistenciji pripada. Tim prije što ono koje jest po-
jednačna egzistencija nije drugo do li (izraz) onih univerzalnih
ideja koje, jednako tako, ne prestaju postojati kao ono čisto
inteligibilno. One su, naime, izvanjske ukoliko predstavljaju ocl-
redenja sadržana unutar pojedinačne egzistencije, i, s druge
strane, one su unutarnje ukoliko jesu inteligibilne zbiljnosti. Sve
što opstoji kao ono pojedinačno, izvija se iz tih ideja koje, ipak,
ostaju biti nerazličivo sjedinjene s umom, a ne bivaju pojedi-
načno očitovane na način koji izlazi iz okvira njihova čisto inte-
lig,ibilnoga postojanja, kao što se to dešava sa pojedinačnim oči-
tovanjima u ili izvan vremena. Jer odnos između pojedinačnog
bića i univer-zalne ideje uvijek je isti, tako što se dotično biće
povinjava ili se ne povinjava vremenitoj uvjetovanosti. Samo,
univerzalna ideja sa svoje strane preuzima na sebe neke uvjete
koji su prirođeni pojedinačnim egzistencijama, skladno zbilja-
ma (Ijaciaiq) koje određuju baš te egzistencije. Nije li takav,
primjerice, odnos koji vezuje spoznaju i spoznavatelja ili život i
onoga koji život upražnjava: spoznaja i život su dvije inteligibil-
ne zbiljnosti, različite jedna od druge. Mi, naime, za Boga ka-
žemo da Zna i da je Živi, kao što kažemo i za andela da spoznaje
i da živi, što jednako tvrdimo i za čovjeka. U svim ovim slučaje-
vima inteligibilna zbilja spoznaje ili života ostaje biti ista, a i njen
odnos prema spoznavatelju ili onom koji živi svaki put je isti.
Međutim, za božansku spoznaju se, ipak, kaže da je vječna, a za
onu ljudsku da je prolazna. I u onoj inteligibilnoj zbiljnosti,
dakle, postoji neŠto što je prolazno po svojoj ovisnosti o nekom
(ograničavajućem) uvjetu. Promotri, dakle, tu uzajamnu ovis-
nost idealnih i pojedinačnih zbilja: kao što spoznaja određuje
onoga koji u njoj sudjeluje - jer se zove spoznavateljem tako
isto i onaj koji je određen dotičnom spoznajom, sa svoje strane
određuje tu spoznaju, tako da ona biva prolazna dok poveza-
na sa onim što je prolazno, i vječna kad stoji u vezi sa onim što
je vječno. A svaka od ove dvije strane, u svom medusobnom
odnosu, je istodobce odreditelj i određeno. Izvijesno je da
univerzalne ideje, unatoč svojoj inteligibilnosti, kao takve ne po-
sjeduju (svoje vlastito) postojanje, već jedino posjeduju naČelno
postojanje. Štoviše, kada se one primijene na pojedinačne egzi-
stencije, one tada prihvaćaju uvjetovanost, ali ne i podvajanje
dijeljenje. One su cjelovito prisutne u svakoj stvari koja je po
njima određena, kao što je čovječnost (kao odlika čovjeka), pri-
mjerice, cjelovito prisutna u svakom pojedinačnom biću te vrste,
ne podvržujući se ni podvajanju ni brojivosti koja razlučuje ljudske
jedinke, i ne prestaje biti po sebi jedna čisto inteligibilna zbilja.
IBN 'ARABI - DRAGULJI POSLANIČKE MUDROSTI
u :Adamu). U vezi s tim bismo mogli kazati da univerzalne ideje
(Al-Unzar) koje očigledno ne posjeduju pojedinač-
nu egzištenciju kao takvu, nisu ništa manje, inteligibilno i distin-
ktivno, prisutne u umu. One uvijek ostaju biti unutarnje u od-
nosu na pojedinačnu egzistenciju, ali one određuju, ipak, sve
ono što toj egzistenciji pripada. Tim prije što ono koje jest po-
jednačna egzistencija nije drugo do li (izraz) onih univerzalnih
ideja koje, jednako tako, ne prestaju postojati kao ono čisto
inteligibilno. One su, naime, izvanjske ukoliko predstavljaju ocl-
redenja sadržana unutar pojedinačne egzistencije, i, s druge
strane, one su unutarnje ukoliko jesu inteligibilne zbiljnosti. Sve
što opstoji kao ono pojedinačno, izvija se iz tih ideja koje, ipak,
ostaju biti nerazličivo sjedinjene s umom, a ne bivaju pojedi-
načno očitovane na način koji izlazi iz okvira njihova čisto inte-
lig,ibilnoga postojanja, kao što se to dešava sa pojedinačnim oči-
tovanjima u ili izvan vremena. Jer odnos između pojedinačnog
bića i univer-zalne ideje uvijek je isti, tako što se dotično biće
povinjava ili se ne povinjava vremenitoj uvjetovanosti. Samo,
univerzalna ideja sa svoje strane preuzima na sebe neke uvjete
koji su prirođeni pojedinačnim egzistencijama, skladno zbilja-
ma (Ijaciaiq) koje određuju baš te egzistencije. Nije li takav,
primjerice, odnos koji vezuje spoznaju i spoznavatelja ili život i
onoga koji život upražnjava: spoznaja i život su dvije inteligibil-
ne zbiljnosti, različite jedna od druge. Mi, naime, za Boga ka-
žemo da Zna i da je Živi, kao što kažemo i za andela da spoznaje
i da živi, što jednako tvrdimo i za čovjeka. U svim ovim slučaje-
vima inteligibilna zbilja spoznaje ili života ostaje biti ista, a i njen
odnos prema spoznavatelju ili onom koji živi svaki put je isti.
Međutim, za božansku spoznaju se, ipak, kaže da je vječna, a za
onu ljudsku da je prolazna. I u onoj inteligibilnoj zbiljnosti,
dakle, postoji neŠto što je prolazno po svojoj ovisnosti o nekom
(ograničavajućem) uvjetu. Promotri, dakle, tu uzajamnu ovis-
nost idealnih i pojedinačnih zbilja: kao što spoznaja određuje
onoga koji u njoj sudjeluje - jer se zove spoznavateljem tako
isto i onaj koji je određen dotičnom spoznajom, sa svoje strane
određuje tu spoznaju, tako da ona biva prolazna dok poveza-
na sa onim što je prolazno, i vječna kad stoji u vezi sa onim što
je vječno. A svaka od ove dvije strane, u svom medusobnom
odnosu, je istodobce odreditelj i određeno. Izvijesno je da
univerzalne ideje, unatoč svojoj inteligibilnosti, kao takve ne po-
sjeduju (svoje vlastito) postojanje, već jedino posjeduju naČelno
postojanje. Štoviše, kada se one primijene na pojedinačne egzi-
stencije, one tada prihvaćaju uvjetovanost, ali ne i podvajanje
dijeljenje. One su cjelovito prisutne u svakoj stvari koja je po
njima određena, kao što je čovječnost (kao odlika čovjeka), pri-
mjerice, cjelovito prisutna u svakom pojedinačnom biću te vrste,
ne podvržujući se ni podvajanju ni brojivosti koja razlučuje ljudske
jedinke, i ne prestaje biti po sebi jedna čisto inteligibilna zbilja.
IBN 'ARABI - DRAGULJI POSLANIČKE MUDROSTI